Prošla su vremena kada je mobitel bio luksuzni predmet. Većina nas ima mobitel ili pametni telefon, ili čak dva ili tri. Proizvođači mobitela, s druge strane, proizvode ne samo sve više i više napredne modele pametnih telefona, već i telefone dizajnirane za određene tipove potrošača.
Treba li djetetu koje pohađa vrtić ili osnovnu školu telefon? Očito je da će u mnogim situacijama roditelji biti smireniji ako postoji prilika nazvati i čuti da je s djetetom sve u redu. Za takvu su djecu namijenjeni telefoni u obliku igračaka s programabilnim tipkama i mogućnošću roditeljskog nadzora nad uređajem i SIM karticom.
Telefoni za najmanje korisnike dolaze u kućištima jarkih boja koje nalikuju dječjim igračkama. Obično imaju minimalan broj tipki (podižite i spustite slušalicu, programabilno za pozivanje određenih brojeva gumba). Dječji mobitel može odbiti pozive i SMS-ove s brojeva trećih strana, roditelji također mogu kontrolirati trajanje djetetovih poziva, vršiti audio kontrolu, blokirati njegov rad u traženom vremenskom razdoblju, tuđom SIM karticom. Dakle, možemo reći da je telefon namijenjen komunikaciji između roditelja i njihovog djeteta kada je u vrtiću, školi, u gostima ili s dadiljom. Mane telefona za najmanje su mali izbor modela, komplicirano programiranje telefona ako model nema zaslon, kao i preskupa cijena.
Alternativa posebnom dječjem mobitelu je najjeftiniji model običnog mobitela. Naravno, djetetu će biti zanimljivije koristiti takav telefon, jer društveni krug neće biti toliko ograničen, a mogućnost slušanja glazbe, fotografiranja, igranja igara dostupna je u većini jeftinih mobitela, tako da za studenta je poželjniji jeftini obični telefon, a ne telefon u obliku igračaka. No, većina djeci ne preporučuje skupe mobitele ili pametne telefone, jer je rizik za zdravlje i život djeteta prevelik ako se nekome ova stvar polaska.
